Najzanimljivije je bilo u subotu, bar za mene, i to među goničima. Vjerojatno zbog toga što već godinama uzgajam upravo pse te grupe. Vidjeli smo nekoliko dosad nama nepredstavljenih pasmina, posebno zanimljivo je bila pojava nekoliko francuskih. Mali vendeenski baset postao je zadnjih desetak godina izuzetno popularan, a u stopu ga slijedi veliki vendenski baset. Kao što ime kaže vrlo su slični, ali ovom prilikom smo imali mogućnost vidjeti ih jednog uz drugog, pa se i razlike vide, kao npr. kad se uspoređuje oštrodlaki i kratkodlaki istarac. No o tom kasnije. Što se pak tiče veze francuskih goniča i istaraca, vidjeli smo i srednjeg vendeenca, koji prilično podsjeća na oštrodlakog istarca, nešto bujnije odlakan po njuški u uškama, ali je vidljiva konvergencija u tipu oštrodlakih goniča: psi namijenjeni sličnim terenima i klimatskim uvjetima na kraju moraju ličiti jedan na drugog. Nije stoga ni čudno da u Skandinaviji popularan drever podsjeća na brak-jazavčara (i o njemu kasnije par riječi).
No u međuvramenu pogled pada na epitom goniča - psa svetog Huberta, inače poznatijem pod svojim engleskim imenom, bloodhound. Ovi koje smo vidjeli izgledaju upravo poslovno. Kao da su usput sa puta na neku radnu utakmicu svratili da se malo pokažu eto da vidimo kako su i oni tu. No zato se novina pojavila u obliku - engleskog basseta!!! Nikad nisu baseti bili krupniji, kožastiji, obješenijih uha, sa više fanona, ukratko, impresivni. No sva ta njihova bassetost navodi i na razmišljanje: jesu li to još uvijek goniči? da li pas takve veličine a na takvim kratkim nogicama (ne ipak tako kratkim kao u nekih, svejedno manje impresivnih, američkih linija) može biti radni gonič? koliko (kilo)metara će prijeći prije nego se umori? Da li je to kućni pas, kad se ne može okrenuti u sobi manjoj od proporcija dvorca? Ako je dati moj glas, Basset Artois Normand je ono što kratkodlaki niskonogi gonič treba da bude: izvorni radni pas, dugi gonički nos, uha dovoljno duga za hlađenje, noge dovoljno kratke da ga se može slijediti pješke. To je basset kakav je trebao biti.
Eto tako, nisu to još svi goniči zapadne evrope, ali smo barem mogli vidjeti reprezentante. Srećom su (nama već poznati) goniči Balkana bili dovoljno brojni i dobro predstavljeni, a i hrvatski se nisu morali sramiti. Nažalost opet je izostao štajerski visokogorski, potomak našeg istarca... a, o sramote, brak jazavčar, najpopularniji gonič u hrvatskoj - samo dva (2) komada, i to jedan hrvatski i jedan srpski, nijedan iz matice domovine! Zar naši lovci misle da je ova pasmina samo potrošni materijal u lovu na veprove? (a zapravo su krvosljednici!) pa da kako je mala vjerojatnost da će doseći BIS ne treba ih niti izvlačiti iz ladica^h^h^h^h^h^h kućica.