Ovo je Barbarela |
Dakle, kakva je to pasmina?
Dlaka i boja | Povijest | Kod kuće... | ...i u šetnji | Što sad? | Cezar II
|
Ovo je Barbarela |
Pa kako onda ja, niti lovac niti ikad bje pas u porodici, eto uzgajam bosanske barake?
Za početak, postiji jedna pasmina iz ovih naših dalekih zemalja koja je detaljno opisana u svim onim knjigama, a ta pasmina je Dalmatinac. Čudna mi čuda, i ja sam Dalmatinka. Prilično čistokrvna. Kako mi Dalmoši skoro svi imamo neke rodbine preko bare, naučih njihov jezik još kao mala curica i imajući prilike čitati njihove kinološke knjige eto stalno sam pazila neću li ugledati kojeg od tih pasa, onakve kako ih opisuju ti tuđi ljudi, svakih ljetnih praznika. Nije se pojavio ni jedan sve do šezdesetih, no bilo je tu bijelih ili uglavnom-bijelih pasa koji su ličili na slike Dalmoša, samo što po njima nije bilo pjegica. Prirodno, znajući da je boja rezultat dominantnog gena T-, pretpostavljala sam da su ono bili ti isti samo primjerci bez dominantnog faktora za boju. Eto šta dolazi od manjka informacija, jer zbog nepostojanja i/ili nedostupnosti domaće literature (knjiga na hrvatskom jedva da je i bilo, čak i prijevoda, a časopis “Moj pas” su primali samo članovi KSHa) malo je tko u to vrijeme na našu sramotu izvan lovačkih krugova i znao za postojanje Istarskih goniča. Kasnije saznah da postoji čak nekoliko pasmina tog tipa, neki kratkodlaki neki oštrodlaki, koji se uglavnom razlikuju bojom (žutobijeli je posavac, bijeložuti je istrijanac, pa trobojni trobojac itd.) dok jednog dana nisu pred mene pali s neba jedan pas i jedna kuja prosjedo-sivo-zemljane oštre dlake i eto ispalo je da su to bili dvoje bosanskih goniča - Cezar i Lara, moji prvi baraci. I prvi viđeni, jer nisu bili česti niti u to vrijeme prije rata u Bosni; sad su pak postali rijetki i ugroženi. U stvari za Laru je bilo rečeno da je polu-barak polu-oštrodlaki Istarski gonič koju nije više htio držati jedan lovac koji je doselivši se u Zagreb otkrio da se ovdje ne smije loviti sa goničima (obilje jelenske divljači = nema lova sa psima goničima) - tako je ona dovedena u prvo hrvatsko sklonište za pse, koje je u to vrijeme bila organizirala penzionirana učiteljica Marija Randić. Cezara je pak bio naš slavni kompozitor Boris Papandopulo - ako ste čuli njegovu glazbu, baš je primjereno da mu se svidio gonič - spasio iz Primoštena gdje ga je prvotni vlasnik držao svih 5 mjeseci štenećeg života na tako kratkom lancu da kad je došao u moje ruke nije mogao trčati u kasu bez da udara stražnjim šapama preko prednjih (sumnjam da postoji stručni termin za takav hod - to nije viđeno ni prije ni poslije). No to ga nije sprečavalo da tu i tamo odgalopira na oduže goničke “expedicije”. Ipak nakon godine dana šetanja po oštrim škrapama ova je greška bila ispravljena i kasnije je njegov kas bio zadovoljavajući. Sreća je htjela da sam u vrijeme kad su ovi psi trebali dom pomagala kod udomljivanja napuštenih životinja, tako da sam otkupila oba psa (Gospodin Papandopulo je tad bio već vrlo star i nije u stvari mogao zadržati Cezara, a u porodici je već i bio jedan Pekić, no htio ga je udomiti tamo gdje se s takvim psom mogu baviti na odgovarajući način) kako je uobičajeno, za malu svotu koja je priložena gradnji utočišta za napuštene i izgubljene životinje; i to je bio početak. Tada ih je još bilo moguće upisati u rodovnu knjigu, koja je bila otvorena sve dok Cezar nije bio navršio 2 godine a Lara 3, ali ja nisam bila sasvim zadovoljna sa njihovim izgledom (oblik ušiju, i smiješni hod koji sam spominjala), tako da nisam željela da ti geni uđu u populaciju prije nego se provjeri potomstvo; premda sam kasnije i zažalila kad sam vidjela i slabijih primjeraka na izložbama, tako da sam ipak odlučila da imaju potomstvo i neki od potomaka te linije su još u mojim rukama (bez rodovnice, naravno, makolikogod to bilo nepraktično). Osobine su im da imaju izvanrednu dlaku, nekako nelijepe uši, odličan nos i izdržljivost. No zbog jednog razloga mislim da nije dobro da se oponovo otvori upis u rodovnu knjigu Baraka: većina njihovih gena je dominantna, što znači da se ukrižavanjem bilo kakvog goniča dobije pas eksterijerno identičan baraku, a ostale osobine - kraća dlaka, nepoželjna boja, pojavljuju se u trećoj ili slijedećim generacijama. Tako je u mojoj (Cezar-Lara) liniji bilo pasa sa prevelikim bjelinama, te je za pretpostaviti da im je neki od predaka bio oštrodlaki istarski gonič. No pa zašto onda održavati ovu liniju pasa bez rodovnice? Eto, u vrijeme rata je izgledalo vrlo je vjerojatno da će se pokazati nužno uvest u pasminu nove gene (štono kažu “novu krv”) i treba biti pripremljen za to. Kako je ispalo, u novom mileniju nema više pasa ove linije koje bi se moglo upotrijebiti za uzgoj, ali je ovaj eksriment pomogao da se malo bolje odrdi genotip pasmine. Među lovcime ima još tu i tamo neregistriranih baraka, i zanimljivo je da svi oni imaju ne baš savršene uši - više oblikovane kao kod dalmatinca, ne one prave zaokrugljene goničke uši. Te iste uši mogu se vidjeti na starijim slikama baraka i sada se čini razumljivo da su mnogi vlasnici u svoje vrijeme jednostavno razmišljali “moj pas ne izgleda savršeno, vidi samo te uši” i nisu upisali psa u rodovnu knjigu. Tako su današnji baraci bez rodovnica naslijedili upravo onu istu osobinu koja je učinila njihove pretke nepodobnima za registraciju! Tako da tu mogu dati jedan običan savjet: budući da je ovo rijetka pasmina, nije grijeh pariti kuje bez rodovnica, i to ih treba pariti sa mužjacima što duljih i dobro formiranih uški, prije svega. Nema smisla pariti ikoju kuju sa mužjacima bez rodovnica (to nije uobičajeno u takvim situacijama), osim ako se radi o izvanrednom radnom psu čije se sposobnosti isplati sačuvati - a za vjerovati je da su radne osobine prilično razvijene kod pasa koji ne idu na ocjenjivanje exterijera, jer inače ne bi bilo razloga za njihovo postojanje. Nadajmo se da ćemo jednoga dana imati testove koji će razlikovati homozigote i heterozigote (nažalost ljubiteljima novogovora nema jednostavne domaće riječi za ovo) i time ćemo riješiti pitanje kako spriječiti registraciju križanaca.
Ima i drugih dopuštenih boja, ali na njih se gleda poprijeko tako da nisu baš
česte. Trenutno standard određuje da tako “pogrešno obojen” pas ne može na izložbi
dobiti ocjenu bolju od “dobar” - dakle ni “vrlo dobar”, ni “odličan”, ni CAC, BOB
itd., no to ne utiče na radne titule. Te nepoželjne boje su: nešto bjelina - u
svakom slučaju ne više od 1/3, tako da pas na prvi pogled u stvari i izgleda
jednobojan; te bjeline su obično pomrljane točkicama, pa se često bijelo
pojavljuje samo na šapama - psi sa tim malim pjegicama na prstima ne podliježu
diskriminaciji u izložbenom krugu.
Nadalje tu su dvije inačice žute boje - uzgajivači uglavnom ne brinu koja je koja,
premda je to dosta važno - one se naslijeđuju na različite načine; recesivna žuta
(e e) se može prepoznati po tome što ne postoji ni jedna jedina crna dlaka,
dok dominantna žuta (ay-) često dolazi uz tamni
palež na leđima ili čak s tamnom maskom (ay-
em-). Tu su i neki od crnih-sa-paležom koji s
vremenom postanu svijetliji nego neki dominantno žuti, koji mogu imati tako jaki
tamni palež da ih se može opisati kao “zelene”. Ti tamnije žuti psi također ne
padaju pod diskriminaciju... Zanimljivo je, da između srodnih pasmina, recesivna
žuta dolazi kod istarskih i posavskih goniča, a dominantna žuta kod štajerskih.
Premda se obično vjeruje da je jedna od sastojaka koju je Peintinger upotrebio za
štajersku pasminu bila jednobojna varijanta (danas se ne priznaje po “istarskom”
standardu, no recesivno žuti baraci padaju pod ovu kategoriju) oštrodlakog
Istarca, kojeg još zovu “barbino” i primjerci kojeg su danas obično bez rodovnica
- poznato je da je to bila “oštrodlaka pasmina s juga”, te to možda ukazuje na
činjenicu da su to mogli biti bosanski psi; premda, u to vrijeme razlika između
baraka i oštrodlakog Istarca i nije bila tako jasna. Danas je na primjer nemoguće
sa sigurnošu odrediti, čitajući opise iz kataloga, koje su bile pasminske
pripadnosti neki od ranih izlaganih pasa sa početka 20tog stoljeća, da li baraci
ili oštrodlaki istarci...
(Ovo je isto tako dobar trenutak kao bilo koji drugi da se napomene, da
oštrodlaki Istarac nije nikako samo oštrodlaka forma kratkodlakog Istarca, već se
radi o dvjema različitima, koje su svaka za sebe potpuno određene, pasminama, a
sasvim su slučajno (ili možda kao rezultat mode odnosno ukusa) jednako obojene.
Iako neka međosobna istarska križanja ovdje ne mogu biti sa sigurnošu isključena,
ipak je konstitucijski oštrodlaki Istarac gotovo posve jednak baraku, a bitno je
različit od kratkodlakog sličnoimenjaka, koji je manji, profinjenije građe i bolje
prilagođen drugačijem, krševitijem terenu i toplijoj klimi.) Zna se (Beckman 1889)
i da je ova pasmina upotrijebljena za oplemenjivanje talijanskog Spinonea.
Jedan od razloga što su psi u ovdašnjim zemljama uvijek bili uniformno obojeni jest tradicija (od antičke Grčke, čak! - kaže legenda)... Ali više je realistički gledati kroz turbulentnu povijest Bosne. Jer kako su mnogi ratovi imali kao poslijedicu bezbroj pasa lutalica, a lovišta nevelika (u usporedbi sa nekim drugim zemljama i kontinentima), bilo je nužno riješiti se tih lutalica ne samo da se zaštiti divljač već i, još važnije, da se spriječi širenje bjesnoće. Znači lovci su morali na prvi pogled moći prepoznati lovnog ili pastirskog psa, a prešarene se goniče, čiji je prirodni stil rada daleko od njihovih vodiča, lako zamjenjivalo za skitnice. Praksa je uglavnom bila “prvo pucaj, a poslije vidi ima li gazdu”... čak i kad pas nije naganjao stoku ili pravio ikakvu štetu. Ta još je 1970. godine veliki crni gubičar (Snauzer), i to šampion, bio ustrijeljen na Jarunu, Zagrebačkom parku a blizu lovišta, a izlika je bila dotičnom lovcu oka sokolova da mu se učinilo da je vuk (!) - a vukova već 100 godina nema bliže 100km od grada. Tako su najpopularnije lovne pasmine njemački ptičar, ili lako prepoznatljivi dugodlaki španijeli i seteri, naši goniči su najčešće žuto-bijeli, a terijeri uglavnom njemački lovni (koje mnogi lovci, koji bi stvarno trebali bolje poznavati temu, brkaju sa baracima, čak i iz neposredne blizine!). Pastoralne pasmine, od kojih su najpopularnije hrvatski ovčar i šarplaninac, su uvijek jednobojni, jedan crni, drugi sivi i svak ih poznaje. Tornjak, gotovo izgubljeni pastirski pas koji se sad ponovo vraća, prilično je šaren - a to bi mogao biti glavni razlog što je bio skoro nestao i tek sada, nakon što je, dobrano populariziran preko medija, postao prepoznatljiv, sigurno stao na noge.
Ako u budućnosti baracima naraste popularnost među lovcima, u drugim zemljama ili u nelovnim krugovima, vrlo je vjerojatno da će se zbog povećanja broja pojaviti pojaviti druge, recesivne boje koje su zasad vrlo rijetke ili skrivene. Meni se sviđaju npr. psi sa nešto bjelina, i našlo se vrlo lijepih žuto-bijelih pasa, (faktor ee), boje posavca, (“barbino”) koja bi boja-s-tipom-dlake mogla biti prihvaćena kao posebna pasmina kad ih ne bi bilo tako malo, jer to je bila jedna od prvih opisanih u kinološkoj literaturi (Laska 1905). Kako sad stoji oni su zgurani uz ovu drugu slične, bosanske barake, ali stoga bez zasluženog priznanja. Oni vrlo svijetlo žuti e e psi koji bivaju rezultat parenja ovih oštrodlakih posavaca sa “pravim” baracima i nisu tako lijepi, izgledaju više kao da su boje isprane krpe. Bilo je još i pasa sa prevelikim bjelinama, neki su bili dosta zanimljive srebrno bijele boje fenotipski nalik dalmatinskom psu ali sa tipičnim barak plavosivim mrljama, no takvi se obično smatraju pogrešno obojenim istarskim goničima; a bilo je i vrlo atraktivne smeđe sa jarko narandžastim paležom, koja je izgledala kao plameno runo. (Priznajem da ne mogu dokučiti da li je ova varijanta priznata ili ne). To je možda čak jedan od najstarijih tipova, jer je Austrijanac Franc Laska, prvi opisujući pasminu, bio naveo da je boja “suhog lišća” vrlo česta. Pretpostavljam, iako je nemoguće tvrditi sa apsolutnom sigurnošću, da je to bila b b smeđa; no čokoladne nijanse kod mješanaca koje smo svi imali priliku povremeno viđati nisu nikad imali takav sjaj boje. Još Laska je međutim upozorio, da je jednobojna čokoladno smeđa boja tipična za ptičare, a ne goniče.
Jedna činjenica je evidentna is sve te pismene građe kroz svo vrijeme: pasmina uistinu potiče iz davne povijesti, i bila je dobro formirana kad je konačno dospjela u izložbene krugove. Međutim, u neko vrijeme nije bila jasno odijeljena od oštrodlakog istarskog goniča, budući da su obje te pasmine obuhvaćale veći raspon boja nego danas, no lako je pretpostaviti da su pasmine na suprotnim stranama tadašnje glavne istočno-zapadne granice u Evropi, kroz koju je prilično trgovine prolazilo u oba smjera čim su jednom završeni ratovi koji su se vodili u 14 i 15 stoljeću (usput dobrano obogaćavajući Mletke i Dubrovnik!), imale i neke genetičke veze koje su curile kroz nju, ta u stara vremena su psi bili katkad prilična vrijednost, njima se u prigodama darivalo (danas bi rakli podmićivalo) kraljeve i velikaše, mijenjalo za zemlju (jedan srednjevjekovni dokument iz Viteza spominje dobru livadu kao cijenu plaćenu za kuju), ili za stoku - obično, cijena je bila: steona ovca po vlastitom izvoru, za štene - dobra cijena čak i danas.
|
|
Kad sad uzmete svog goniča na šetnju, to će vjerojetno izgledati ovako: u početku, dok još niste pravo stigli u park ili lovište gdje namjeravate provesti dan (obratite pažnju na “dan”, dakle ne samo sat-dva) ili kad ste tek izišli iz auta, pas će biti otjelovljenje poslušnosti, hodajući uz nogu ako ga se to učilo i uopće ako je to vaš prvi susret sa goničem nemate pojma što vas čeka. Još i kad ga oslobodite vodilice (ili date naredbu da ne treba više ići uz nogu) prvo će uglavnom njuškati u blizini pokušavajući se snaći u prostoru. (baraci ako i svi ostali goniči - uključujući i Dalmatinca! - se mogu savršeno orijentirati i nemoguće je da se neki od njih tek tako izgubi). Trčkarat će tamo amo po grmičcima i ponovo se vraćati da vidi da li mu je gazda još tu. Ta shema će se ponavljati nekoliko minuta ili kojih pola sata, dog pas ne nađe dobar trag koji mu se čini da treba istražiti. Tad će dat glas (glasajući se na poseban način, pola jodlajući - pola zavijajući) i dat će se u potjeru. U ovoj fazi ga je gotovo nemoguće opozvati. Što vam je činiti, možete birati između dvoga: možete sjesti, risati pejzaže vodenim bojicama ili promatrati ptice ili šta vam drago i čekati ga da se vrati, obično nakon sat i pô do dva sata, a ako se bude smračivalo i zahladnjivalo možete otići ostavivši neki predmet, najbolje komad odjeće ili igračku, kao oznaku mjesta koju će “čuvati” dok vi poslušno ne dođete sutradan rano u zoru po nj. Ili možete alternativno poći za njim, a u isto vrijeme glasno ga zazivajući (tu zviždaljka nosi dalje od glasa, kad već nemate tradicionalni rog) tako da on zna gdje se vi nalazite. Kao što rekoh, orijentacija mu je savršena. Ako goni zeca ili lisicu, tudit će se da ih potjera u vašem smjeru, slično kao što love vukovi, a ovčarski psi vraćaju ovce. Vidjeti takvu inače plahu zvijerku kao što su zec i lisica ne veseli samo lovce. Ako ga dostignete i nađete da je našao nešto uzbudljivije, kao vepra ili divlju svinju (prilično nezgodno ako je sa mladuncima) očito bolje da se nepribližavate i pokušajte prići preblizu (ako niste naoružani); ako uspijete opozvati psa divlje svinje će vjerojatno imati na pameti prvenstveno bijeg od te pseće dosade i vaš pas će se moći izvući iz nezgode u koju se uvalio. Najgori scenario je ako pas stane goniti jelensku divljač, jeleni i srne mogu pretrčati velike razdaljine bez da se vraćaju na stari trag, te psa neće bit natrag prilično dugo. Zato nitko ne voli da mu psi gone jelene i srne, jer to i uznemiruje ovu divljač, naročito lanad i telad, ali ove istočne pasmine goniča se DADU obučiti da ih ne diraju. Razne tehnike daju razne rezultate. Ono što sam ja pokušala, je, prvo, odučiti psa od ikakvog gonjenja domaćih životinja, mački, kokoši, ovaca i sl. Ovaj stadij se čini lagan. Nakon toga treba naći nekog tko drži srne ili jelene u ograđenom prostoru i voljan je pomoći. Trebalo bi psu objasniti da se radi o tek nekoj drugoj vrsti ovaca i naročito da oni uopće nisu ni po čemu zanimljivi a okolo ima drugih lijepih stvari, kao hrana, igračke itd. Jasno da bi najbolje bilo imati vlastite pitome srne, ali ne može si svatko to priuštiti. Naravno treba pod svaku cijenu izbjeći da se ustrijeli jelen pred psom, a nije ni dobro da se druži sa psima koji su na lošem glasu da gone srne. Ima i raznih drugih tehnika, čak i sumnjivih rezultata (umjetni miris jelena se čini da nekad pomaže a nekad ne, pa se ne bi trebalo koristiti njim bez pomoći nekog koji ima direktnih iskustava s ovom metodom) a radio ogrlice čini se da mogu dosta pomoći, ali ovdje ipak ne treba očekivati čarolije bez rada - jednostavno na ovome vi i vaš pas morate poraditi. Čak i kad budete sigurni da vaš pas neće goniti jelensku divljač pokušajte osigurati da ga ostali lovci iz vašeg kraja znaju prepoznati da ga ne zamijene za skitnicu. Ovdje pomaže taj tipični glas goniča, na primjer znam da je moja rodonačelnica kuja više puta bila na nišanu ali je uvijek bila prepuznata po svom glasu, tako je i posvjedočeno da je dobar svinjar, i iako ja nisam uopće lovica (a divlje svinje bolje da ne spominjem!) susjedi su se često raspitivali za nabavku štenaca. A neki pak vlasnici kažu da mogu po glasu poznati što je njihov pas podigao, da li zeca, lisicu, svinju ili šta, no mi koji nemamo sluha ne možemo se time hvaliti...
