Image of Barbarella

Ovo je Barbarela
Ona je bosanski oštrodlaki gonič.


Dakle, kakva je to pasmina?


Dlaka i boja | Povijest | Kod kuće... | ...i u šetnji | Što sad? | Cezar II

Uvod

Ovi psi su rijetkost. Dva su glavna razloga zašto. Prvi je to, što je najviše literature napisano na enleskom, njemačkom ili francuskom jeziku o engleskim (škotskim, irskim, vlaškim, sjevernoameričkim), njemačkim ili francuskim pasminama. Nema spomena o baštinjenim pasminama nekih (za njih) dalekih zemalja. Pa i knjige na hrvatskom su uglavnom prijevodi! Drugi je, što 99% ljudi koji imaju goniče i tako i tako nisu te pse nabavili zato što su pročitali, čuli ili vidjeli na filmu kako su to odlični psi itd., već su ih nabavili zato što su imali iskustva u radu s njima, najčešće kao i njihovi očevi prije njih.

Pa kako onda ja, niti lovac niti ikad bje pas u porodici, eto uzgajam bosanske barake?

Za početak, postiji jedna pasmina iz ovih naših dalekih zemalja koja je detaljno opisana u svim onim knjigama, a ta pasmina je Dalmatinac. Čudna mi čuda, i ja sam Dalmatinka. Prilično čistokrvna. Kako mi Dalmoši skoro svi imamo neke rodbine preko bare, naučih njihov jezik još kao mala curica i imajući prilike čitati njihove kinološke knjige eto stalno sam pazila neću li ugledati kojeg od tih pasa, onakve kako ih opisuju ti tuđi ljudi, svakih ljetnih praznika. Nije se pojavio ni jedan sve do šezdesetih, no bilo je tu bijelih ili uglavnom-bijelih pasa koji su ličili na slike Dalmoša, samo što po njima nije bilo pjegica. Prirodno, znajući da je boja rezultat dominantnog gena T-, pretpostavljala sam da su ono bili ti isti samo primjerci bez dominantnog faktora za boju. Eto šta dolazi od manjka informacija, jer zbog nepostojanja i/ili nedostupnosti domaće literature (knjiga na hrvatskom jedva da je i bilo, čak i prijevoda, a časopis “Moj pas” su primali samo članovi KSHa) malo je tko u to vrijeme na našu sramotu izvan lovačkih krugova i znao za postojanje Istarskih goniča. Kasnije saznah da postoji čak nekoliko pasmina tog tipa, neki kratkodlaki neki oštrodlaki, koji se uglavnom razlikuju bojom (žutobijeli je posavac, bijeložuti je istrijanac, pa trobojni trobojac itd.) dok jednog dana nisu pred mene pali s neba jedan pas i jedna kuja prosjedo-sivo-zemljane oštre dlake i eto ispalo je da su to bili dvoje bosanskih goniča - Cezar i Lara, moji prvi baraci. I prvi viđeni, jer nisu bili česti niti u to vrijeme prije rata u Bosni; sad su pak postali rijetki i ugroženi. U stvari za Laru je bilo rečeno da je polu-barak polu-oštrodlaki Istarski gonič koju nije više htio držati jedan lovac koji je doselivši se u Zagreb otkrio da se ovdje ne smije loviti sa goničima (obilje jelenske divljači = nema lova sa psima goničima) - tako je ona dovedena u prvo hrvatsko sklonište za pse, koje je u to vrijeme bila organizirala penzionirana učiteljica Marija Randić. Cezara je pak bio naš slavni kompozitor Boris Papandopulo - ako ste čuli njegovu glazbu, baš je primjereno da mu se svidio gonič - spasio iz Primoštena gdje ga je prvotni vlasnik držao svih 5 mjeseci štenećeg života na tako kratkom lancu da kad je došao u moje ruke nije mogao trčati u kasu bez da udara stražnjim šapama preko prednjih (sumnjam da postoji stručni termin za takav hod - to nije viđeno ni prije ni poslije). No to ga nije sprečavalo da tu i tamo odgalopira na oduže goničke “expedicije”. Ipak nakon godine dana šetanja po oštrim škrapama ova je greška bila ispravljena i kasnije je njegov kas bio zadovoljavajući. Sreća je htjela da sam u vrijeme kad su ovi psi trebali dom pomagala kod udomljivanja napuštenih životinja, tako da sam otkupila oba psa (Gospodin Papandopulo je tad bio već vrlo star i nije u stvari mogao zadržati Cezara, a u porodici je već i bio jedan Pekić, no htio ga je udomiti tamo gdje se s takvim psom mogu baviti na odgovarajući način) kako je uobičajeno, za malu svotu koja je priložena gradnji utočišta za napuštene i izgubljene životinje; i to je bio početak. Tada ih je još bilo moguće upisati u rodovnu knjigu, koja je bila otvorena sve dok Cezar nije bio navršio 2 godine a Lara 3, ali ja nisam bila sasvim zadovoljna sa njihovim izgledom (oblik ušiju, i smiješni hod koji sam spominjala), tako da nisam željela da ti geni uđu u populaciju prije nego se provjeri potomstvo; premda sam kasnije i zažalila kad sam vidjela i slabijih primjeraka na izložbama, tako da sam ipak odlučila da imaju potomstvo i neki od potomaka te linije su još u mojim rukama (bez rodovnice, naravno, makolikogod to bilo nepraktično). Osobine su im da imaju izvanrednu dlaku, nekako nelijepe uši, odličan nos i izdržljivost. No zbog jednog razloga mislim da nije dobro da se oponovo otvori upis u rodovnu knjigu Baraka: većina njihovih gena je dominantna, što znači da se ukrižavanjem bilo kakvog goniča dobije pas eksterijerno identičan baraku, a ostale osobine - kraća dlaka, nepoželjna boja, pojavljuju se u trećoj ili slijedećim generacijama. Tako je u mojoj (Cezar-Lara) liniji bilo pasa sa prevelikim bjelinama, te je za pretpostaviti da im je neki od predaka bio oštrodlaki istarski gonič. No pa zašto onda održavati ovu liniju pasa bez rodovnice? Eto, u vrijeme rata je izgledalo vrlo je vjerojatno da će se pokazati nužno uvest u pasminu nove gene (štono kažu “novu krv”) i treba biti pripremljen za to. Kako je ispalo, u novom mileniju nema više pasa ove linije koje bi se moglo upotrijebiti za uzgoj, ali je ovaj eksriment pomogao da se malo bolje odrdi genotip pasmine. Među lovcime ima još tu i tamo neregistriranih baraka, i zanimljivo je da svi oni imaju ne baš savršene uši - više oblikovane kao kod dalmatinca, ne one prave zaokrugljene goničke uši. Te iste uši mogu se vidjeti na starijim slikama baraka i sada se čini razumljivo da su mnogi vlasnici u svoje vrijeme jednostavno razmišljali “moj pas ne izgleda savršeno, vidi samo te uši” i nisu upisali psa u rodovnu knjigu. Tako su današnji baraci bez rodovnica naslijedili upravo onu istu osobinu koja je učinila njihove pretke nepodobnima za registraciju! Tako da tu mogu dati jedan običan savjet: budući da je ovo rijetka pasmina, nije grijeh pariti kuje bez rodovnica, i to ih treba pariti sa mužjacima što duljih i dobro formiranih uški, prije svega. Nema smisla pariti ikoju kuju sa mužjacima bez rodovnica (to nije uobičajeno u takvim situacijama), osim ako se radi o izvanrednom radnom psu čije se sposobnosti isplati sačuvati - a za vjerovati je da su radne osobine prilično razvijene kod pasa koji ne idu na ocjenjivanje exterijera, jer inače ne bi bilo razloga za njihovo postojanje. Nadajmo se da ćemo jednoga dana imati testove koji će razlikovati homozigote i heterozigote (nažalost ljubiteljima novogovora nema jednostavne domaće riječi za ovo) i time ćemo riješiti pitanje kako spriječiti registraciju križanaca.


Dlaka i boja

Pasmina dolazi u nekoliko boja no najčešća je žutosiva ili zemljanosiva, u osnovi tamna sa paležom ( at at) gdje su oznake paleža vrlo svijetlo obojeni a podjela na tamne i svijetle površine je gotovo identična kao kod balkanca (današnjeg srpskog goniča) kod kojeg je područje tamne boje smanjeno na sedlo, no katkad se proširi i na veću površinu kao kod sada izvanredno rijetkog planinskog goniča (onog koji je potomak negdašnjeg austro-ugarskog goniča, baš kao i današnje austrijske, slovačke i mađarske pasmine), sa bitnom osobinom da tamna područja nisu crna, već sivkasta. Ova siva nije zbog prosjedog, (G-) točkastog (T-) ili mramoriranog (Mm) faktora, već je duljina i prstenasto obojenje razlog za dodatni višebojni efekt, jer se blijedi dio dlake prozire kroz rastresitu gornju dlaku. Tako nastaje osobiti efekt koji se opisuje kao “zelena boja”, pa iako ova ponešto sumnjiva zelena nije mjerljiva sa onom zeleno kao kod ptica ili čak i kod nekih sisavaca, kad se takav pas nađe u polju nemoguće ga je, ako se ne miče, razabrati od trave... Teško je opisati ovu jedinstvenu boju samo riječima. Možda ju slike mogu prikazati malo bolje; no u drugu ruku struktura dlake se može ocijeniti jedino opipom. Ona ne smije biti ni vunasta ni svilenasta, niti tvrdo-kovrdžava, već deblja a savitljiva, ravna, srednje elastična, više lanasta nego poput žice. Trebala bi davati osjet kao da “pucketa” kad se gladi prema napred, čak i ako se radi o dlaci šteneta. Krzno se u stvari sastoji od tri sloja: uobičajeno dvostruko s gustom poddlakom, koje je nadopunjeno duljim i grubljim zaštitnim dlakama, dovoljno gustim da budu efikasan kišni ogrtač, ali ne kovrdžavim ili vunasto-mekim koje bi se pústale. Dlaka mora biti resasta ali ne i ućebljena, a uz to nikad ne izgleda baš previše uredno. Duljina je oko 7 cm na leđima, čak i dulja na repu, ali dosta kratka na dolnjim dijelovima nogu i još kraća, samo oko 1cm dugačka na uškama. Poddlaka je oko 3cm. Sve je to vrlo utilitarno, nikakav hir nečije mašte, jer dlaka na leđima mora biti toliko dugačka da štiti od sveg nevremena ali uši i noge moraju koliko je moguće biti i zaštićeni od čičaka. Ljeti takva dlaka efikasno štiti od komaraca. Potrebna njega cijele te bunde je minimalna: ponekad možete očupati vanjski sloj i tada izčetkati poddlaku, to je najboje obaviti u vrijeme prirodnog linjanja dlake (najčešće u proljeće, praktično ako ne želite da previše dlake leti po kući - ptice će rado sakupiti te čuperke za njihove vlastite kuće, tj. podstavu za gnijezda), i neko vrijeme će vaš pas izgledati kao ništa posebno sa nešto čupavijom gubicom - bez brige, dlaka će izrasti kroz par tjedana. Ili možete poslati psa u gusto grmlje, a zatim prstima pokupiti one čičke koji su se zapleli u dlaku, to je obično dovoljno da se pravilno uredi izgled; a to je u stvari bila uobičajena praksa u Bosni gdje vlasnici nisu voljeli, možda pomalo prenaglašavajući (ili bi bolje bilo reći podnaglašavajući?) izgled svog psa previše mijenjati umjetnim friziranjem, čak je i češalj bio prezren... Ipak i psa koji dugo vremena nije bio češljan dâ se urediti za nekoliko minuta, ali ako ga se uredno počešlja i očetka on će izgledati uređeno otprilike slijedećih 30 sekundi, nakon ćega će se protresti i svaka dlaka će sjesti u svoje predodređeno resasto mjesto i kad slijedeći put bacite pogled na nj vidjet ćete ponovo onaj isti izgled rustičnog čupavca. Meni su uistinu često znali prigovoriti (laici, i to izvan izložbenog kruga) kako moji psi izgledaju neuredno, pa i kad su bili baš svježe okupani. Pa eto zbog te strukture dlake je barake i vrlo lako okupati, pa i bilo da su promočili na kiši ili došli ravno iz bare (više vole blato od čiste vode) bit će sami od sebe suhi za tili čas. One najdulje dlake su tanke u korijenu a nešto deblje na vrhu, te kapljice vode (zakon fizike) klize vani prema vrhovima gdje se sva tekućina lako strese ili obriše. Ta osobina očito dolazi kao rezultat prirodne selekcije, tako da se ponovo i ponovo govori o baraku da je “autohton” (=samo+nastali) bosnski pas, kad u stvari autori uglavnom žele reći da je “indigen” (na mjestu+nastaji); to preimenovanje dolazi otud što su psi ovdje tako dobro prilagođeni klimi i uvjetima života na otvorenom da su se uvezene pasmine činile slabašne i preprofinjene u pogledu toga. “Autohtono” je dobilo ostenzivno značenje “nešto što smo mi sami stvorili, dakle najbolje prilagođeno našim uvjetima”.

Ima i drugih dopuštenih boja, ali na njih se gleda poprijeko tako da nisu baš česte. Trenutno standard određuje da tako “pogrešno obojen” pas ne može na izložbi dobiti ocjenu bolju od “dobar” - dakle ni “vrlo dobar”, ni “odličan”, ni CAC, BOB itd., no to ne utiče na radne titule. Te nepoželjne boje su: nešto bjelina - u svakom slučaju ne više od 1/3, tako da pas na prvi pogled u stvari i izgleda jednobojan; te bjeline su obično pomrljane točkicama, pa se često bijelo pojavljuje samo na šapama - psi sa tim malim pjegicama na prstima ne podliježu diskriminaciji u izložbenom krugu. Nadalje tu su dvije inačice žute boje - uzgajivači uglavnom ne brinu koja je koja, premda je to dosta važno - one se naslijeđuju na različite načine; recesivna žuta (e e) se može prepoznati po tome što ne postoji ni jedna jedina crna dlaka, dok dominantna žuta (ay-) često dolazi uz tamni palež na leđima ili čak s tamnom maskom (ay- em-). Tu su i neki od crnih-sa-paležom koji s vremenom postanu svijetliji nego neki dominantno žuti, koji mogu imati tako jaki tamni palež da ih se može opisati kao “zelene”. Ti tamnije žuti psi također ne padaju pod diskriminaciju... Zanimljivo je, da između srodnih pasmina, recesivna žuta dolazi kod istarskih i posavskih goniča, a dominantna žuta kod štajerskih. Premda se obično vjeruje da je jedna od sastojaka koju je Peintinger upotrebio za štajersku pasminu bila jednobojna varijanta (danas se ne priznaje po “istarskom” standardu, no recesivno žuti baraci padaju pod ovu kategoriju) oštrodlakog Istarca, kojeg još zovu “barbino” i primjerci kojeg su danas obično bez rodovnica - poznato je da je to bila “oštrodlaka pasmina s juga”, te to možda ukazuje na činjenicu da su to mogli biti bosanski psi; premda, u to vrijeme razlika između baraka i oštrodlakog Istarca i nije bila tako jasna. Danas je na primjer nemoguće sa sigurnošu odrediti, čitajući opise iz kataloga, koje su bile pasminske pripadnosti neki od ranih izlaganih pasa sa početka 20tog stoljeća, da li baraci ili oštrodlaki istarci...
(Ovo je isto tako dobar trenutak kao bilo koji drugi da se napomene, da oštrodlaki Istarac nije nikako samo oštrodlaka forma kratkodlakog Istarca, već se radi o dvjema različitima, koje su svaka za sebe potpuno određene, pasminama, a sasvim su slučajno (ili možda kao rezultat mode odnosno ukusa) jednako obojene. Iako neka međosobna istarska križanja ovdje ne mogu biti sa sigurnošu isključena, ipak je konstitucijski oštrodlaki Istarac gotovo posve jednak baraku, a bitno je različit od kratkodlakog sličnoimenjaka, koji je manji, profinjenije građe i bolje prilagođen drugačijem, krševitijem terenu i toplijoj klimi.) Zna se (Beckman 1889) i da je ova pasmina upotrijebljena za oplemenjivanje talijanskog Spinonea.

Jedan od razloga što su psi u ovdašnjim zemljama uvijek bili uniformno obojeni jest tradicija (od antičke Grčke, čak! - kaže legenda)... Ali više je realistički gledati kroz turbulentnu povijest Bosne. Jer kako su mnogi ratovi imali kao poslijedicu bezbroj pasa lutalica, a lovišta nevelika (u usporedbi sa nekim drugim zemljama i kontinentima), bilo je nužno riješiti se tih lutalica ne samo da se zaštiti divljač već i, još važnije, da se spriječi širenje bjesnoće. Znači lovci su morali na prvi pogled moći prepoznati lovnog ili pastirskog psa, a prešarene se goniče, čiji je prirodni stil rada daleko od njihovih vodiča, lako zamjenjivalo za skitnice. Praksa je uglavnom bila “prvo pucaj, a poslije vidi ima li gazdu”... čak i kad pas nije naganjao stoku ili pravio ikakvu štetu. Ta još je 1970. godine veliki crni gubičar (Snauzer), i to šampion, bio ustrijeljen na Jarunu, Zagrebačkom parku a blizu lovišta, a izlika je bila dotičnom lovcu oka sokolova da mu se učinilo da je vuk (!) - a vukova već 100 godina nema bliže 100km od grada. Tako su najpopularnije lovne pasmine njemački ptičar, ili lako prepoznatljivi dugodlaki španijeli i seteri, naši goniči su najčešće žuto-bijeli, a terijeri uglavnom njemački lovni (koje mnogi lovci, koji bi stvarno trebali bolje poznavati temu, brkaju sa baracima, čak i iz neposredne blizine!). Pastoralne pasmine, od kojih su najpopularnije hrvatski ovčar i šarplaninac, su uvijek jednobojni, jedan crni, drugi sivi i svak ih poznaje. Tornjak, gotovo izgubljeni pastirski pas koji se sad ponovo vraća, prilično je šaren - a to bi mogao biti glavni razlog što je bio skoro nestao i tek sada, nakon što je, dobrano populariziran preko medija, postao prepoznatljiv, sigurno stao na noge.

Ako u budućnosti baracima naraste popularnost među lovcima, u drugim zemljama ili u nelovnim krugovima, vrlo je vjerojatno da će se zbog povećanja broja pojaviti pojaviti druge, recesivne boje koje su zasad vrlo rijetke ili skrivene. Meni se sviđaju npr. psi sa nešto bjelina, i našlo se vrlo lijepih žuto-bijelih pasa, (faktor ee), boje posavca, (“barbino”) koja bi boja-s-tipom-dlake mogla biti prihvaćena kao posebna pasmina kad ih ne bi bilo tako malo, jer to je bila jedna od prvih opisanih u kinološkoj literaturi (Laska 1905). Kako sad stoji oni su zgurani uz ovu drugu slične, bosanske barake, ali stoga bez zasluženog priznanja. Oni vrlo svijetlo žuti e e psi koji bivaju rezultat parenja ovih oštrodlakih posavaca sa “pravim” baracima i nisu tako lijepi, izgledaju više kao da su boje isprane krpe. Bilo je još i pasa sa prevelikim bjelinama, neki su bili dosta zanimljive srebrno bijele boje fenotipski nalik dalmatinskom psu ali sa tipičnim barak plavosivim mrljama, no takvi se obično smatraju pogrešno obojenim istarskim goničima; a bilo je i vrlo atraktivne smeđe sa jarko narandžastim paležom, koja je izgledala kao plameno runo. (Priznajem da ne mogu dokučiti da li je ova varijanta priznata ili ne). To je možda čak jedan od najstarijih tipova, jer je Austrijanac Franc Laska, prvi opisujući pasminu, bio naveo da je boja “suhog lišća” vrlo česta. Pretpostavljam, iako je nemoguće tvrditi sa apsolutnom sigurnošću, da je to bila b b smeđa; no čokoladne nijanse kod mješanaca koje smo svi imali priliku povremeno viđati nisu nikad imali takav sjaj boje. Još Laska je međutim upozorio, da je jednobojna čokoladno smeđa boja tipična za ptičare, a ne goniče.


Povijest

Eto, konačno dolazimo do povijesti pasmine. (Nisam to stavila na početak, kako neki ne bi pomislili da je dosadno.)
Pasminu je prvi potpuno opisao, uz slike i mjere i sve to, taj austrijski putopisac svog vremena, Fr. B. Laska. Ma nije on baš bio putopisac, već lovac koji je dosta vremena provodio u tada svježe oslobođenoj Bosni (iako baš svi ne misle da je bila baš oslobođena. Rat 1878 je završio okupacijom Bosne, koja je kasnije (1908) anektirana, ne na svačije zadovoljstvo. Tu je bilo dosta toga što je vodilo u prvi svjetski rat.) Laska je opisao bogatstvo faune i ljepote Bosne u svojoj knjizi (Das Waidwerk in Bosnia und der Hercegovina, Klagenfurt 1905) u kojoj je bilo i poglavlje o bosanskim goničima. U to vrijeme, postojala su tri varijeteta: kratkodlaki, dugodlaki, i “barak”. Potomci tog kratkodlakog su današnji tzv. “jugoslavenski trobojni goniči”, vrlo vrlo rijetka pasmina (sličnih trobojnih goniča ima i drugdje, primjerice na sjeveru Evrope; neki današnji kinolozi drže da je nekadašnji Jantarski Put pomogao povezati pasmine Balkana s onima iz Skandinavije), dok je dugodlaki, koji je sličio ovim drugim dvama pasminama u svemu osim što mu je dlaka bila nalik na onu današnjih španijela, eto izumro. Sama riječ “barak” znači na turskom “rundav, čupav”, i iako je turski jezik prihvatio mnoge posuđenice iz arapskog, baš ova riječ je izvornog turskog, ne arapskog podrijetla. Ponekad se za konja koji ima vunastu dlaku kaže da je “barak” (pridjev se ne sklanja) a to je inače također i često ime ili prezime, na primjer tako se zvao brat turskog plemenitaša, utemeljitelja Sarajeva. Isto tako, no ne znam za sigurno, nisu li svi oni Baraki u Izraelu Sefardi? (Naravno, tu je i Barak, vojskovođa o kojem piše u Bibliji.) U arapskom pak postoji slična riječ "baraka", ali nema nikakve veze sa psima već znači nešto kao blagoslov. Spominjanja pasmine bilo je i ranije, na primjer Rus [...] Sabanjejev ih spominje i nadalje citira drugog autora, Čajkovskog koji je pisao o njima u časopisima. Laska sam nabacuje teoriju, citirajući stari [16stoljetni] riječnik, da je sama njemačka riječ “bracke” (“gonič”) došla od pogrešne pretpostavke da “barak” znači gonič uopće; odatle bi i francuski “braque”i talijanski “bracco” (oboje u značenju “ptičar”) došlo iz istog izvora, ne tako kontadiktorno ako se uzme u obzir višestruka upotrebljivost istočnih tipova goniča. Još dalje u prošlost, bizantinski autor Arrian je pisao o keltskim psima svog vremena, koji su bili grube dlake i imali glasove “kao proklete duše u paklu” - prvi opis u literaturi o psima koji se glasaju na tragu, dakle koji su slijedoglasni, ne tek vidoglasni kao oni opisani ranije od starogrčkih kinologa. (Ti Kelti su bili pripadnici najistočnijih keltskih plemena, koji su lutali Balkanom i nekoć ratovali s Grcima došavši južno čak do Delfa.) Ta referenca je bila razlog da je pasmina prvotno bila registrirana kao “keltski gonič” (a jednom se u Sloveniji spominju čak i kao “ilirski gonič”) ali se naziv vratio na zgodno ime “barak” jer je očito bilo prepretenciozno pretpostaviti da je to sve jedna linija kroz sva ta stoljeća; iako neka genetska povezanost sigurno postoji, ova regija je u prošlosti vidjela previše “izrezivanja i naljepljivanja” stanovništva (baš kao i danas) da bi se i pretpostavilo da su današnji psi baš direkni čistokrvni potomci tih goniča antičkih Kelta.

Jedna činjenica je evidentna is sve te pismene građe kroz svo vrijeme: pasmina uistinu potiče iz davne povijesti, i bila je dobro formirana kad je konačno dospjela u izložbene krugove. Međutim, u neko vrijeme nije bila jasno odijeljena od oštrodlakog istarskog goniča, budući da su obje te pasmine obuhvaćale veći raspon boja nego danas, no lako je pretpostaviti da su pasmine na suprotnim stranama tadašnje glavne istočno-zapadne granice u Evropi, kroz koju je prilično trgovine prolazilo u oba smjera čim su jednom završeni ratovi koji su se vodili u 14 i 15 stoljeću (usput dobrano obogaćavajući Mletke i Dubrovnik!), imale i neke genetičke veze koje su curile kroz nju, ta u stara vremena su psi bili katkad prilična vrijednost, njima se u prigodama darivalo (danas bi rakli podmićivalo) kraljeve i velikaše, mijenjalo za zemlju (jedan srednjevjekovni dokument iz Viteza spominje dobru livadu kao cijenu plaćenu za kuju), ili za stoku - obično, cijena je bila: steona ovca po vlastitom izvoru, za štene - dobra cijena čak i danas.


Kod kuće...

Kod kuće, oni najčeše prespavaju dan negdje u zakutku, ali - nemojte biti zavedeni glumom. Onog trenutka kad namirišu da mogu doseći nešto jestivo, stupaju u akciju. Naravno većina pasa (osim nekih instinktivno savjesnih ovčarskih pasa) će krasti hranu i druge predmete koje oni smatraju upotrebljivima (recimo igračke), ali razlika kod baraka je to da imaju tako dobar osjet mirisa da onog trenutka kad uđu u prostoriju znaju točno gdje se hrana nalazi, koliko je ima, i kako je dostupna. Sve. Jedan od barak-istarskih križanaca (budući da se radi o toliko sličnim pasminama - razlika je najviše u karakteru, teško primjetiti onome koji nije odgajao oboje: baraci su samostalniji a Istarci više žele biti kućni ljubimci - u pokusima računam kao da je čistokrvan) obavezno je pobjeđivao u takvoj trci za hranom jednog goniča St.Huberta (poznatiji kao Bloodhound, razvikan kao pas najboljeg njuha). Kad se te krađe izuzmu, imate svog idealnog kućnog ljubimca. Odlično se snalaze sa drugim životinjama bilo da su to mačke, perad, ovce, konji, drugi psi uključujui neke prilično oštre pasmine kao Šarplaninac. Dok ovo pišem u mom je kućanstvu čoporčić baraka i porodica od četiri američka pit bull terijera i vrlo dobro se slažu. Stara barakica, Barbarela, čvrsto se sprijateljila sa Pit Bull mamom, naročito kad je otkrila da joj borbeni specijalist u pozadini (premda, uvijek na vodilici! - agresivnost tog tipa pasa se uvelike prenaglašava, ali ipak i s njima treba odgovorno) može razriješiti neke njezine sporove iz štenstva koje je imala s kojekakvim bokserima i njemačkim ovčarima a koji su je odjednom počeli poštovati. Jasno je kako je odabiranje vodilo u takvu prijateljsku narav kad se uzme u obzir kako se po tradiciji drže - ili bar kroz zadnjih 100 godina - niti u kućama niti čoporativno u posebno građenim štenarama, več pojedinačno, najčešće u štalama zajedno sa bosanskim konjićima (koje neki Nijemac opisa kao životinje koje nalikuju na konje) ili na lancu negdje u dvorištu ili pod stubištem gdje čeprkaju kokoši i mačka katkad dođe da se zgrije uz velikog rundavog druga. Bilo kojeg psa koji bi napadao druge domaće životinje u toj situacji ne bi držali vrijednim za priplod. I dok je bilo zabilježeno da su bosanski begovi u vrijeme otomanskog carstva plašili tim psima raju, to je bilo vjerovatno više izgledom i lavežom nego zubima.

Image of Cezar
Ovo je Cezar II, unuk mog starog Cezara i Lare, od Arga i Barbarele (još o tome ovdje)


...i na terenu

Kad sad uzmete svog goniča na šetnju, to će vjerojetno izgledati ovako: u početku, dok još niste pravo stigli u park ili lovište gdje namjeravate provesti dan (obratite pažnju na “dan”, dakle ne samo sat-dva) ili kad ste tek izišli iz auta, pas će biti otjelovljenje poslušnosti, hodajući uz nogu ako ga se to učilo i uopće ako je to vaš prvi susret sa goničem nemate pojma što vas čeka. Još i kad ga oslobodite vodilice (ili date naredbu da ne treba više ići uz nogu) prvo će uglavnom njuškati u blizini pokušavajući se snaći u prostoru. (baraci ako i svi ostali goniči - uključujući i Dalmatinca! - se mogu savršeno orijentirati i nemoguće je da se neki od njih tek tako izgubi). Trčkarat će tamo amo po grmičcima i ponovo se vraćati da vidi da li mu je gazda još tu. Ta shema će se ponavljati nekoliko minuta ili kojih pola sata, dog pas ne nađe dobar trag koji mu se čini da treba istražiti. Tad će dat glas (glasajući se na poseban način, pola jodlajući - pola zavijajući) i dat će se u potjeru. U ovoj fazi ga je gotovo nemoguće opozvati. Što vam je činiti, možete birati između dvoga: možete sjesti, risati pejzaže vodenim bojicama ili promatrati ptice ili šta vam drago i čekati ga da se vrati, obično nakon sat i pô do dva sata, a ako se bude smračivalo i zahladnjivalo možete otići ostavivši neki predmet, najbolje komad odjeće ili igračku, kao oznaku mjesta koju će “čuvati” dok vi poslušno ne dođete sutradan rano u zoru po nj. Ili možete alternativno poći za njim, a u isto vrijeme glasno ga zazivajući (tu zviždaljka nosi dalje od glasa, kad već nemate tradicionalni rog) tako da on zna gdje se vi nalazite. Kao što rekoh, orijentacija mu je savršena. Ako goni zeca ili lisicu, tudit će se da ih potjera u vašem smjeru, slično kao što love vukovi, a ovčarski psi vraćaju ovce. Vidjeti takvu inače plahu zvijerku kao što su zec i lisica ne veseli samo lovce. Ako ga dostignete i nađete da je našao nešto uzbudljivije, kao vepra ili divlju svinju (prilično nezgodno ako je sa mladuncima) očito bolje da se nepribližavate i pokušajte prići preblizu (ako niste naoružani); ako uspijete opozvati psa divlje svinje će vjerojatno imati na pameti prvenstveno bijeg od te pseće dosade i vaš pas će se moći izvući iz nezgode u koju se uvalio. Najgori scenario je ako pas stane goniti jelensku divljač, jeleni i srne mogu pretrčati velike razdaljine bez da se vraćaju na stari trag, te psa neće bit natrag prilično dugo. Zato nitko ne voli da mu psi gone jelene i srne, jer to i uznemiruje ovu divljač, naročito lanad i telad, ali ove istočne pasmine goniča se DADU obučiti da ih ne diraju. Razne tehnike daju razne rezultate. Ono što sam ja pokušala, je, prvo, odučiti psa od ikakvog gonjenja domaćih životinja, mački, kokoši, ovaca i sl. Ovaj stadij se čini lagan. Nakon toga treba naći nekog tko drži srne ili jelene u ograđenom prostoru i voljan je pomoći. Trebalo bi psu objasniti da se radi o tek nekoj drugoj vrsti ovaca i naročito da oni uopće nisu ni po čemu zanimljivi a okolo ima drugih lijepih stvari, kao hrana, igračke itd. Jasno da bi najbolje bilo imati vlastite pitome srne, ali ne može si svatko to priuštiti. Naravno treba pod svaku cijenu izbjeći da se ustrijeli jelen pred psom, a nije ni dobro da se druži sa psima koji su na lošem glasu da gone srne. Ima i raznih drugih tehnika, čak i sumnjivih rezultata (umjetni miris jelena se čini da nekad pomaže a nekad ne, pa se ne bi trebalo koristiti njim bez pomoći nekog koji ima direktnih iskustava s ovom metodom) a radio ogrlice čini se da mogu dosta pomoći, ali ovdje ipak ne treba očekivati čarolije bez rada - jednostavno na ovome vi i vaš pas morate poraditi. Čak i kad budete sigurni da vaš pas neće goniti jelensku divljač pokušajte osigurati da ga ostali lovci iz vašeg kraja znaju prepoznati da ga ne zamijene za skitnicu. Ovdje pomaže taj tipični glas goniča, na primjer znam da je moja rodonačelnica kuja više puta bila na nišanu ali je uvijek bila prepuznata po svom glasu, tako je i posvjedočeno da je dobar svinjar, i iako ja nisam uopće lovica (a divlje svinje bolje da ne spominjem!) susjedi su se često raspitivali za nabavku štenaca. A neki pak vlasnici kažu da mogu po glasu poznati što je njihov pas podigao, da li zeca, lisicu, svinju ili šta, no mi koji nemamo sluha ne možemo se time hvaliti...


Što sad?

Pred današnjim uzgajivačima stoje višestruki zadaci. Prvo i najhitnije je povećati brojnost (to možda zvuči nerazumno uzevši u obzir veliki broj svakojakih tipova neželjenih pasa, ali neću gubiti vrijeme filozofirajući, jer tkogod ne misli da je bitno sačuvati jednu iskonsku pasminu ovo ni ne čita). Na dobrom smo putu, lani (2000) je bilo 35 štenaca u Hrvatskoj, ne toliko kao 1999 (65) ali napredak nasuprot samo 25 prethodne godine (1998). Slijedeći cilj je veća uniformnost, ali što bi se trebalo ostvariti bez da se umanji raznolikost u nevidljivom genetskom naslijeđu, kao što su izdržljivost, otpornost, i osobine vezane uz rad kao što su njuh i glas. Da se na taj način ujednači eksterijer, treba raditi sporo ili sa profesionalnim znanjem genetike. U ovom trenutku naprenduje se polako. U 80tim se nastojalo ujednačiti boju, što se meni ne čini da je pravo značenje pojma “ujednačenost”. Mislim da bi bilo lijepo zadržati rjeđe boje, ali paziti da se postotak pojedinih boja ne mijenja - znači niti bi trebale određene boje nestati, niti pretegnuti: ako je oko 2% pasa danas žuto (tako se čini ako ih se prebrojava po izložbama), taj udio te boje bi trebao i ostati. Nestanak ove boje je bio cilj postroženja kriterija, no u drugu ruku ima lovaca u nekim regijama (kao na dalmatinsko-hercegovačkoj granici) koji baš tu vole, i štenci te boje su baš traženi.
A na kraju, ako se ovo ostvari, pred nama je poboljšanje pasmine. Tu su uglavnom dva cilja: jedan je paziti na moguću pojavu naslijednih bolesti. Do sada ni jedna nije iskočila, ali se jednog dana nešto mora desiti u tako maloj populaciji. Povremeno viđam neke neuobičajenosti sa zubima (nešto sitniji sjekutići, a i takvi koji se malo prebrzo troše), dakle to je nešto tanji teren. I prerijetka dlaka u ekstremnom obliku može biti zdravstveni problem. Trebamo biti na oprezu da bi se takvi problemi mogli uočiti što brže, srećom sad su već dostupni mnoge testovi za sve veći broj naslijednih grešaka. U našoj pasmini ih moramo zaustaviti prije nego se prošire kao što se dešavalo, pa tako brojne pasmine danas dosta pate od toga. Najbolja praktična mjera bila bi određenim stupnjem uzgoja u srodstvu stvoriti nekoliko linija - no hrvatski i bosanski uzgajivači se klone uzgoja u srodstvu. Ipak je nekoliko linija tokom godina nastalo, najviše zbog geografskih ograničenjâ (uzgajivači najčešće pare svoje kuje sa psima iz svog kraja koje su vidjeli i čuli u radu, prije nego s pobjednicima izložbi), neke su:
U budućnosti će možda nastati druge linije da dopune ili nadomjeste ove. Jedna mogućnost je da se jedna linija specijalizira za divlje svinje, druga za krvni trag, ili dresuru, npr. za psa spasioca. Stvaranje populacije u nekoj drugoj zemlji izvan Hrvatske i Bosna i Hercegovine bi također značilo stvaranje nove linije. Nažalost slabo su rasprostranjeni u Sloveniji, gdje su im srodni istarski oštrodlaki izuzetno popularni. Nezgodno je da se u nekim zapadnim zemljema postalo jako moderno kastriranje, ne samo sterilizacija kuje več i škopljenje mužjaka - a svaki primjerak koji iole dobro izgleda i nema mana poput šepavosti ili krezubosti tamo nema takmaca i sugurno ga čeka neka od titula!
Ima li međutim šta novo čim bi se mogla dalje poboljšati pasmina? To je uvjek otvoreno pitanje svih uzgajivača - a kamo sad? Očito je da nam ne trebaju nikakve krajnosti kao dulja ili kraća dlaka ili promjenu u visini ili uopće neke anatomske promjene. Moglo bi se jače naglasiti raspored duže i kraće dlake (7cm na leđima, dulja na repu, na nogama kraća, 1cm po ušima). Čini mi se također da bi se mogla poboljšati kvaliteta glasa; problem je da ako budemo birali parnjake po izložbama (što bi trebali ako želimo veću jednoličnost eksterijera) neki uzgajivači neće moči čuti glas budućih priplodnjaka. A trebalo bi se težiti k punijem i istrajnijem glasu, neki od današnjih goniča se glasaju dosta visokim skoro cvilećim tonom koji ne nosi dovoljno daleko, što je u redu za kućnog ljubimca, ali ne i za pravog radnog psa. No da, voditi selekciju u ovom smjeru je gotovo nemoguće sa toliko malo pasa koji su položili IPO, dakle to je ono na što mislim kad govorim da je prvi cilj povećanje broja pasa. Srećom uskoro će svaki pas koji sudjeluje u lovu morati prvo položiti IPO, pa će se time povećati broj registriranih rasplodnjaka. Od velike koristi bi bila i prava baza podataka, no moja vlastita je za sad sasvim malecna jer su sve rodovne knjige negdje na policama HKSa u obliku kroz godina nagomilavanih prijava legla, koje mogu i nestati jer se s vremena na vrijeme netko odluči uvesti reda pa pobaca “zastarjele” papire. Ne baš kompatibilno sa 21 stoljećem i dobom informatike...
FFAQ
FStandard (na engleskom - uskoro hrvatski)
FŠtenci!
?Pišite mi


zadnji upis lipanj 2001